Jutro...

Sumorno ili carobno??? Budna u sest i petnaest... Ja-spavalica, sanjalica i nocobdija??? Lezim, budna sanjam... Kroz glavu prolijecu misli... Tjeraju umorno tijelo da se pokrene... Ustajem, kroz prozor gledam krov komsijine kuce i malo parce neba... Neba, nekog oblacnog umornog, kao ja-spremnog da zaplace i sjuri na zemlju jednu tesku, veliku kisu. Sigurna sam da su u tom oblaku suze, koje neko danima tjera od sebe i potiskuje negdje u neki cosak. Cosak, mali, malecki koji ce se zagubiti, a isto tako i pronaci onda kad najmanje bude bio potreban...
Bistri misli, hajde, hajde...brze... Evo i Sunca, viri iza oblaka i zuri da podigne raspolozenje ili samo da jos jednom opece i jos jednom podsjeti i stavi do znanja da je svakoj vrsti novog izlaganja potrebna zastita! Zastita od Sunca, pogleda, dodira...
I naravno, vrhunac jutra (sumornog ili carobnog)-sa radija plove talasi-pjesma da me dotuce, ubije .....


Ti si moja ljubavna pjesma
Moja prva misao
Kad me jutro probudi
Ti si potreba i smisao

Ti si tim za koji oduvijek
iz sve snage navijam
Mnoge zene lude za tobom
A ti meni pripadas

Ti si moja zivotna ljubav
Neko ko me zagrijeva
Kad je hladno i svuda je tama
Ti si svjetlost jedina

I znam da ponekad sumnjas
Iz nekih starih razloga
Ti si jedini na ovom svijetu
Koga bih ikad izdala

Da te volim malo je reci
Ti si moj par pod zvijezdama
I ja nista ne bih znala o sreci
Da te jos, da te jos nisam pronasla...


I sad, dokrajcena ovim rijecima ponovo lijezem sva utrnuta, a sna naravno nema.. Ili to mozda nema jave???Mozda sam u snu sve ove dane i noci???
Ah, neka me neko probudii kaze mi da ce se sve srediti, mozda vratiti na staro? Ili neka mi jednostavno kaze--SVE CE BITI DOBRO....
Tisina................